Talijanska avantura labinskih penzionera trajala je šest burnih dana i noći

Naša je talijanska avantura započela točno u 4 sata, 7. travnja i završila točno u 5 sati, 13. travnja. Trajala je punih šest burnih dana i noći. Zašto burnih? Zato što smo u vrlo kratkom vremenu doživjeli, proputovali i razgledali Italiju uzduž i poprijeko. Radi uvjerljivijeg prikaza, moj je pedimetar svaku večer pokazivao moje pješačenje 10 - 12 km na dan. Uostalom šta je to za nas penziće 65+!?

U programu putovanja u organizaciji SUH-a pisalo je - posjet pokrajinama (i gradovima) Vatikan - Basilicata - Puglia. Prvi put čujem za neke južne talijanske gradove. Znali smo da nas čeka dug i naporan put, ali što je to za nas 90-ak penzića koliko nas je bilo ukrcano u dva autobusa. Krepat ma ne molat!

Grad koji je od sramote postao baština Unesca

Prvog dana u poslijepodnevnim satima stižemo u Vatikan. Dobrih tri sata razgledavali smo veličanstvenu Baziliku svetog Petra, najveću na svijetu po površini i broju osoba koje može primiti. Podaci govore da u nju može stati i do 60.000 ljudi odjednom, ujedno da je i najljepša, a najvjerojatnije i najbogatija.

Drugi dan bio je organiziran za obilazak Sassija di Matere, povijesnog središta Matere, ujedno i jednog od najstarijih gradova na svijetu. Grad je to koji je unazad trideset godina, od nacionalne sramote zbog zapuštenosti i siromaštva, postao svjetska baština UNESCO-a i jedan od najstarijih i najljepših gradova na svijetu, koji danas živi od turizma, kako nam je prenio naš vodič.

Na mene osobno, a vjerujem i na druge veći je dojam ostavio grad, Alberobello u pokrajini Bari. Samo ime asociralo me na okićenu jelku kako i izgleda. Male kamene načičkane kuće sa stožastim krovovima - trulima, kojih ima preko 2.000 na relativno maloj površini. Grad kojeg je 1996. godine isto tako UNESCO proglasio kulturnom baštinom. Na uzvisini nabijeni gradići s uskim uličicama, a u podnožju dugi, široki bijeli trgovi (ulice), gdje se čuju talijanske kancone i muzike svih žanrova, uličnih svirača. Grad je pun turista, a ipak se osjeća jedna mirnoća i opuštenost (kao da smo usred Dalmacije).

U blizini na jednom brežuljku smjestio se grad Ostumi, poznat kao Bijeli grad. Sličan je našem Starom gradu, samo što je bijeli i veći. Cijelim putem prema jugu Italije, prate nas nepregledne plantaže maslina. Kaže se "sve južnije sve tužnije", mjesta koja me sve više podsjećaju na one napolitanske krajeve iz Fellinijevih filmova.

Vreva, buka... Permesso, grazie

Četvrti dan konačno smo stigli do čizme, najjužnijih krajeva poluotoka Italije. Tu se smjestio poznati grad Galliopa, poznat po prekrasnim plažama i kristalno čistom moru - "Biser Salenta" - ma vero ni lepče od našeg rabačkog i prtloškog mora... te Santa Marie di Leuca, poznate po Svetištu Santa Maria de Finibus Terrae, koji je ujedno najjužnija točka poluotoka Italije. Tog dana završili smo razgledavanje se s gradom Otranta, koji se smatra najistočniji grad Italije, gdje se susreću i miješaju Jadransko i Jonsko more. Italija se tu najviše približava Albaniji, što smo se i mi mogli uvjeriti prostim okom.

Brzo nam je prošlo tih četiri dana, svi se osjećamo pomalo umornima i zasićeni informacijama, ali pred nama je još dugi put do kuće. A na tom putu, još nas čeka razgledavanje najvećeg talijanski grada na Jadranskom moru, Barija.

Nakon razgledavanja Barija Vecchia, labirinta vijugastih uskih uličica s napolitanskim izričjem i običajima, kafić do kafića, trgovinice, štandova suvenira, zelene place, stančića, stolova gdje žene mjese tjesteninu gdje je ujedno i prodaju, tjesteninu poznatu po imenu "orecchiette".

Ta vreva i buka čini me već pomalo nervoznom. To njihovo stalno ponavljanje; permeso, grazzie, va in cool!!. Prenijelo se i na mene, pa sam ih i ja počela primjenivati. Konačno smo se domogle jedne Pizzerie i tu dočekale ukrcaj u naš bus. Arrivederci Italia, mille grazzie!!! Ali mi konačno gremo doma svojoj dragoj i miloj Istri, najlepčemu kraju na svite. (Ornela Gergorić)