Prva žrtva nacističkog logora bio je zatvorenik iz Tupljaka!

Moj prapraujak ili po istarski prabarba Ivan Karlić, rođen 1900. u istarskome selu Tupljak, jedna je od žrtava spomenute tragedije. Njegova rodna Istra, koja je nakon Prvoga svjetskog rata došla pod talijansku upravu, našla se u takvim okolnostima nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine.

Hrvatsko i slovensko pučanstvo s likovanjem je dočekalo kraj talijanske vladavine, no njihovo slavljenje nije dugo potrajalo jer je ubrzo došao kraj kad je Njemačka preuzela izravni nadzor i nad jadranskom obalom uspostavila svoju Operativnu zonu (Operationszone Adriatisches Küstenland). Nakon dolaska njemačkih trupa na tisuće stanovnika ove hrvatske regije poslano je u koncentracijske logore, napisao je Ivan Lukšić za časopis Matice iseljenika. Članak prenosimo u nastavku, a cijeli broj možete pogledati ovdje.

U Dachau odvedeni Ivan Karlić, Franjo i Anton Kalčić

Očevog mi ujaka Ivana Karlića i njegove susjede Franju i Antona Kalčića Nijemci su odveli i poslali u Dachau, kamo su stigli 16. siječnja 1944. godine.
Obitelj je godinama živjela u uvjerenju da je njihov voljeni Ivan umro u Dachauu. I doista, spomenik na groblju u Tupljaku, gdje je pokopana njegova supruga Ivana, navodi da je umro u Dachauu.

Taj sam spomenik vidio kao trinaestogodišnjak za svojega prvog posjeta Hrvatskoj 1989. i upravo me to potaknulo da poželim saznati više o njegovoj životnoj priči. Danas je mnogo lakše doći do podataka iz tog razdoblja, no kad sam ja započeo istraživati, tada nije bilo raspoloživih informacija. Na dokumentaciju sam čekao gotovo dvije godine.

Tek 2009., kad smo otac i ja otišli u Dachau, razotkrilo se da je Ivan Karlić bio u prvoj skupini zatočenika poslanih u Neckarelz, u podlogor koncentracijskog logora Natzweiler-Struthof. U Neckarelz je stigao 14. ožujka 1944. godine. Neckarelz tada još nije bio u potpunosti funkcionalan. Zatočenici su bili zaduženi za preuređivanje gradske škole u zatvorske ćelije – svaka učionica primila je stotinu muškaraca. Ti su muškarci isto tako bili zaduženi za izgradnju vanjskih baraka i ostale logorske infrastrukture.

Logor Neckarelz usustavljen je kao dio tajne operacije nazvane „Goldfish“, u sklopu koje bi proizvodnja motora za njemačke zračne snage bila preseljena u rudnik gipsa, kako bi bila zaštićena od savezničkog bombardiranja. Zatočenicima je povjeren zadatak pretvaranja rudnika u tvornicu. Uvjeti su bili strašni – zatočenike su hranili jednom kriškom kruha s margarinom ujutro, hladnom juhom za ručak (donosili su je pješačeći tri kilometra od škole do rudnika) i s još jednom kriškom kruha za večeru.

Ivan Karlić imao je četrdeset tri godine i u dobi je bio znatno stariji od prosječne dobi zatočenika. Bio je prvi zatočenik koji je umro u logoru, preminuvši od upale pluća i zatajenja srca 13. travnja 1944. godine.

Potraga za posmrtnim ostacima

Otac i ja posjetili smo Neckarelz 2010. godine. Muzej koncentracijskog logora nije još bio sasvim dovršen. Posjetili smo groblje Kirchheim-Heidelberg, gdje su pokopani njegovi posmrtni ostaci, ali nismo ih uspjeli pronaći. Ondje su bili samo posmrtni ostaci zatočenika iz Poljske i bivšega Sovjetskog Saveza. Ražalostila nas je činjenica da nema spomenika u čast žrtvama toga logora.

Teškoće vezane uz utvrđivanje činjenica vezanih uz sudbinu Ivana Karlića dijelom proizlaze iz pisarske pogreške u dokumentaciji. Većina dokumenata navodi talijaniziranu verziju njegova imena – Giovanni Carli (pod talijanskom vlašću tijekom fašističke okupacije Istre hrvatska imena bila su prisilno talijanizirana), no na ukopnom listu popisa zaveden je kao Carlo Giovani. Mi smo 2020. otkrili da su njegovi posmrtni ostaci 1950-ih premješteni na talijansko groblje u Westhausenu, u Frankfurtu.

Prije nekoliko mjeseci javili su mi se iz Muzeja koncentracijskog logora Neckarelz i obavijestili me da su studenti Marina Kaiser, Luna Bühring, Julius Luchterhandt, Alina von Thenen, Philipp Morgen, Johannes Siebert iz škole Elisabeth von Thadden u Heidelbergu, uz podršku profesorice Eve Bernhardt i ravnatelja škole Martina Döppa, proveli uspješan kampanju prikupljanja sredstava u svrhu podizanja spomenika žrtvama iz logora Neckarelz.

Prvo njihovo pitanje bilo je – želi li obitelj da Ivan na spomeniku bude zapisan kao Ivan Karlić ili kao Giovanni Carli. Predvladavajući odgovor rođaka iz Hrvatske, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije bio je da se u njegov spomen navede hrvatska verzija njegova imena.

A zatim, iznenađenje! Primio sam poziv da prisustvujem službenom otkrivanju spomenika! Spomenik je otkriven dana 14. travnja, prigodom osamdesete godišnjice njegove smrti.

Moj sin Matthew i ja putovali smo za tu prigodu iz Kanade u Heidelberg. Obišli smo Muzej logora Neckarelz i otišli na lokaciju tvorničkog postrojenja. Bilo je to silno dirljivo iskustvo! O životima zatočenika više sam saznao od volontera muzeja Beate Kessler, Dorothee Roos, Arna Hutha i Irene Knapp. Također bih želio zahvaliti i Tobiasu Markowitschu, koji je prvi pisao o postojanju toga logora.

Govor na otkrivanju spomenika

Prigodom otkrivanja spomenika u Kirchheimu zamolili su me kao pranećaka da govorim u ime obitelji prve žrtve toga logora. Bila mi je čast odati poštovanje čovjeku kojeg nisam poznavao, čiji je život prerano prekinut.

Još jedan emotivni trenutak dogodio se tijekom dana 11. travnja, kad smo pronašli njegov grob između četiri tisuće sedamsto osamdeset i osam (4,788) grobova talijanskih državljana, pokopanih na talijanskom groblju u Westhausenu, u Frankfurtu. Vjerujemo da smo prvi članovi obitelji koji su pronašli mjesto njegova ukopa.

Često su mi postavljali pitanje zašto je moj prastric bio zarobljen. Neki zatočenici bili su zarobljeni partizanski vojnici, no koliko je nama poznato Ivan je bio civil. Njemačka je koristila milijune nenijemaca kao robove za zamjenu vlastite ljude koji su bili na bojnim ratištima. Ivan i njegovi susjedi nisu bili jedini koje su odveli iz Tupljaka u logor poput Dachaua. Bilo je i drugih, uključujući i očeve mladenačkih prijatelja mojeg oca. Prije nego što je emigrirao u Kanadu, moj otac radio je s preživjelima iz Dachaua.

Procjenjuje se da je dvadeset jedna tisuća Istrijana poslana u različite logore, a šest tisuća ih je smrtno stradalo. To mračno razdoblje povijesti uvelike se zanemaruje i zaboravlja. Obitelji znaju ponešto o tome što se dogodilo njihovim precima, no priče tih žrtava nisu sačuvane na odgovarajući način. U logoru Dachau postoji spomenik slovenskim žrtvama, ali sličan spomen hrvatskim žrtvama tek treba podići. Nadamo se da će se obnoviti zanimanje za izučavanje sudbina žrtava toga tragičnog razdoblja sredine prošloga stoljeća. Neka Ivan Karlić i sve žrtve koncentracijskih logora počivaju u miru, napisao je Ivan Lukšić za časopis Matice iseljenika.