'Najdraža staza mi je bila Rabac-Labin, ali te utrke više nema' (video)
Deanu Jurasiću iz Kožljaka, veteranu pazinskog Istra Racing Teama, ovo je bila vrlo uspješna natjecateljska godina u auto utrkama. Najprije je na državnom natjecanju u kronometar vožnji u Zagrebu osvojio prvo mjesto u klasi i treće mjesto u generalnom poretku. A potom su uslijedile utrke u Dubrovniku i Grobniku.
- Prije Zagreba je bila još jedna utrka u Taru i tu sam bio prvi u klasi i četvrti u ukupnom poretku. Na stazi Slano-Banići u Dubrovniku bio sam četvrti u klasi i peti u ukupnom poretku, a završnom utrkom na Grobniku zauzeo sam prvo mjesto u klasi i tako osigurao drugo mjesto u ukupnom poretku u ovosezonskoj kronometar vožnji.
* Koliko si dugo u automobilizmu i kako si se našao u ovom sportu?
- Sve je počelo još 90-ih. Tada sam održavao vozila članovima kluba Istra Racing Team Pazin Franku Grubiši, Sandru Ladavcu i Rolandu Ferenčiću. Oni su vozili Škoda Felicia KUP, a ja sam ih pratio na utrke i pripremao im aute. Tada još nisam imao svoj auto. Onda je uslijedila stanka od deset godina. Oženio sam se i dobio dvoje djece. U automobilizmu sam se opet našao 2007. godine. Bila je to utrka u Taru gdje sam se na nagovor prijatelja okušao u ovom sportu, čisto da vidim gdje sam i što mogu napraviti. Pokazalo se da mi to dobro ide, tako da sam slijedeće sezone počeo slagati svoj auto i sudjelovati na trkama. Godine 2010. sam službeno počeo voziti za Istra Racing Team na državnom prvenstvu. I to u startu s visokim plasmanima koji su iz godine u godinu prelazili u više. Najdraža godina mi je 2012., brdska utrka u Buzetu. Tada sam bio prvak Hrvatske.
* Kako se pripremaš za početak utrke, gdje treniraš?
- U biti se ne pripremam jer u vrijeme sezone nemam vremena zbog mog posla To je vrijeme kada imamo najviše posla asistencije i vučnih službi. Tako da je auto za trku pripremljen na početku sezone, stoji u garaži i dan prije utrke se krca na prikolicu i krećemo na utrku.
* Koje su ti najdraže staze, ima li neka posebna koju bi odabrao za utrku?
- Ima, ali te staze su sad ugašene. Najdraža mi jer bila Rabac-Labin, brdska utrka koje više nema. I još jedna koja se samo jedanput održavala, a to je požeška utrka na Glavici.
* Koji auto najbolje omogućuje da se osjeti pravo zadovoljstvo i užitak vožnje?
- To je teško pitanje. Svaki auto ima svoje, svaki vozač ima svoje. I ne paše svaki auto svakom vozaču. Ja vozim isključivo Škoda vozila, zbog posla i moje reklame. I da pokažem što sve Škoda može u auto sportu, budući da neki misle drugačije.
* Kako konkurenti gledaju na Škodu na stazi, a tamo sve nabrijana vozila?
- Prije svega Škode se nitko ne boji, a kad počne probna vožnja i utrka, e tu je onda druga priča jer to je jak auto. Čak su mi pjevali ”Tko se škode boji još?”, dok nisu vidjeli kako auto vozi.
*Jesi li se ikada našao u životnoj opasnosti?
- Životna opasnost je svaki start utrke, ovisno o kakvim je utrkama riječ. Neke utrke imaju zone izlijetanja, poput Grobnika. I tu nema toliko opasnosti. Ali opasne utrke su splitska Malačka, koja je jedna od opasnijih i brdska utrka na Sljemenu. Tu ima puno provalija, dok je Ogulinska utrka skliska. Sve utrke su opasne. Osobno nemam mjerilo za strah. Nikad nemam tremu i mišljenja sam da onaj tko se boji ne bi trebao ni voziti.
Inače prevrtanja nije bilo, ali izlijetanja i karambola ima na svakoj utrci. To je sastavni dio utrke. Nemoguće je proći bez ozljeda ukoliko se želi dobar rezutat.
Sa svojom Škoda Felicijom1.3 LXi, Dean Jurasić se natjecao i u utrkama Formula Driver kupa, održanim u Buzetu, Učki, Ogulinu, Limskom kanalu i Grobniku. Utrku u Limskom kanalu, održanu sredinom desetog mjeseca, uspio je dovesti do cilja s jednim kotačem manje, a cijelu je vožnju snimao mobitelom.
Dean Jurasić je vlasnik autoservisa Aldo, ovlaštenog servisa za Škoda vozila i suradnik HAK-a, koji posluje od 1994. godine. Riječ je o obiteljskom biznisu kojeg je prije 25 godina pokrenuo otac Aldo, a Dean ga posljednje tri godine uspješno vodi sa suprugom Alenkom. Roditelji su dvoje djece, 17-godišnje gimnazijalke Antonije i 19-godišnjeg Matea, automehaničara po struci koji, ne samo da radi u obiteljskom timu autoservisa Aldo već je i krenuo očevim stopama i kad su u pitanju utrke. (Tekst: Divna Knežević, foto i video: Roberto Matković)
