'U bršljanu smo, samo što nas zmije i pantagane ne pojedu' (video)
Na trgu u Plominu Općina Kršan je ovih dana postavila stupiće koji sprječavaju parkiranje ispred samog ulaza u crkvu i starogradskih vrata. To je prva ovogodišnja investicija u infrastrukturu, nastavak niza investicija iz prošlih godina: parkiralište, dječje igralište, obnova Lombarde i prošlogodišnje dovršene obnove južnih gradskih bedema. U Plomin se ulaže, ali ruševna starogradska jezgra i dalje pruža očajnu sliku, a odgovor kako je obnoviti i oživjeti ne nazire se. Zato smo sunčan zimski dan iskoristili da bismo upitali Plominjane kako oni gledaju na taj problem i što predlažu kao rješenje.
Loris Knapić sa svojim Restoranom „Dorina“ nedvojbeno je srce koje održava krvotok u Plominu i čuva ga od izdisaja i osoba koja se možda najviše zalaže za povratak stare slave u gradić koji je o pamtivijeka imao svoj statut i nalazio se na svim zemljopisnim kartama.
„Dok su još bile mjesne zajednice pričalo se o revitalizaciji jezgre, ali do danas ništa. Pokušali smo nešto slično s Udrugom za grad Plomin i može se reći da smo uspjeli. Najviše su pridonijeli umjetnici iz Njemačke koji su kupili kuće u jezgri: Zaharias Karcsi koji je tu otvorio atelier i Volkmar Müller i Zoltan Barabas, koji su dva puta organizirali Music Time for Plomin, a prošle godine se to zove Art and Sound. Zvali su ih da priredbu premjeste u neki drugi istarski gradić,ali oni su odbili i rekla da njihovo srce pripada Plominu i svaka im čast za to“, kaže Knapić. Podsjetio nas je na Müllerovu i Barabasovu zamisao o urgentnom saniranju jezgre.
„Njihova ideja je da se uličice i ruševine očiste od građevinskog materijala, a onda među zidovima zasadi samoniklo bilje našega kraja. Bio bi to cjelogodišnji nastavak Festivala samoniklog bilja i sve bi se dalo izvesti bez rješavanja složenih imovinsko-pravnih odnosa, a dalo bi poticaj za njihovo rješavanje. Ideju smo prezentirali tadašnjem županu Ivanu Jakovčiću, ali nije naišla na interes jer prije sve treba povući lokalna zajednica tj. općina. Naravno, trebala bi se uključiti i županija i trebalo bi iznaći sredstva u europskim fondovima“, ističe Knapić.
Đankarlo Mrzlić umirovljeni je pomorac iz plominske obitelji s dugom pomoračkom i ribarskom tradicijom. O starogradskoj jezgri priče emotivno i sa smislom za humor: “Mi smo u bršljanu, samo što nas zmije i pantagane ne pojedu, a dolaze i mufloni! Novac koji dolazi iz termoelektrane ulaže se svuda samo ne u Plomin. Treba barem taj bršljan skinuti i osloboditi ulice od smeća jer kada turisti dođu, pitaju što se ovdje dogodilo. Kad su me pitali neki Talijani ja sam odgovorio: „Terremoto!“ (Zemljotres!) „Quanti morti?“ (Koliko mrtvih?) „Ottanta!“ (Osamdeset!) „Mamma mia, questo piccolo paese“ (Majko moja, ovako malo mjesto!)“
Franko Vatovac u Plominu živi od 1980. godine i smatra da je njegov primjer pravo rješenje. Istina, stanuje u zgradi izvan jezgre, uz cestu, ali zgrada je pod zaštitom konzervatora.
„Krajem 70-ih prodavali su se stanovi u starim gradovima. Ja sam htio kupiti stan u starom gradu Labinu, ali sve je već bilo prodano, pa su mi ponudili ovdje. Trebalo je i kuće u starogradskoj jezgri ponuditi mladima pod povoljnim uvjetima, ali domaćim ljudima, ne vikendašima koji ovdje borave najviše nekoliko mjeseci. Kada bi netko ovdje živio i plaćao doprinose, mjesto bi se razvijalo. Mladima treba pomoći povoljnim kreditima i treba povući sredstva iz Europske unije. A Konzervatorski odjel bi mogao biti brži u izdavanju rješenja“, kaže on.
Mario Stoia živi u Plominskom zagorju, što znači da nije Plominjan, ali je usko po vezan s Plominom, ovdje je išao u školu i ovdje mu žive prijatelji.
„Pošao sam u školu 1962. godine, bilo nas je 380 učenika u svih osam razreda! Zgrade su već onda propadale i nikoga nije bilo briga što će s njima biti, a uz to od njih, moram to reći, uzimao se građevinski materijal za zidanje novih kuća. Plomin to nije zaslužio jer on nije selo nego pravi grad: nekada je imao općinu, poštu, trgovine, policiju, liječnika, zubara, ljekarnu pekaru i društveni dom – institucije koje danas ni neki gradovi nemaju. Ja danas moram do Vozilića i natrag napraviti dvanaest kilometara da bih kupio štrucu kruha. Kada vidimo kako su obnovljeni stari Motovun ili kako se obnavlja Pićan, vidimo da se može, treba se samo malo pokrenuti i potražiti sredstva od Europske unije“, kazao nam je on. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)
