'U kupatilu su nas čekali sendviči i konjak, pa natrag u jamu' (video)

Umirovljeni rudar Franjo Tišljarić iz Labina odlučio je replici rudarskog stana na gradskoj tržnici pokloniti gumene rudarske čizme i masku za zaštitu od plina, tzv. 'spasioca'.

„Ovo su posljednje čizme koje sam zadužio prije odlaska u mirovinu 1. srpnja 1983. godine. Dobivali smo dva para čizama godišnje. Spasioca smo morali nositi od 1971. godine. Maska ima filtar u kojemu su kristali na koje se veže metan ili ugljični dioksid. Nikada nisam doživio da je bilo potrebno metnuti je, ali mi, članovi Čete za spašavanje, svako malo smo vježbali da bismo znali obučiti druge“, ispričao nam je.

Prvu nadnicu u labinskom rudniku odradio je 6. svibnja 1955. godine. To mu nije bio prvi silazak u rudnik, jer već je kopao u svom rodnom Međimurju. Rođen je 1932. godine u Sv. Martinu na Muri, nedaleko Murskog Središća gdje se nalazila uprava Međimurskih ugljenokopa. (Ovaj najsjevernije smješteni hrvatski grad nešto manji od Labina ima Muzej rudarstva i nogometni klub koji se zove 'Rudar'.)

„Počeo sam raditi u rudniku u Murskom Središću 1948. godine. To su bili rudnici lignita, silazilo se niskopom i dolje je sve bilo puno zagađene vode. Već nakon trećeg dana počele su mi se otvarati rane na nogama i zatražio sam bolovanje. Predradnik, moj susjed rekao mi  je: 'Tek si došao raditi i već bi na bolovanje!' Ja sam se samo pokupio“, ispričao nam je.

Otišao je raditi u obližnji rudnik Ciganjščak, gdje su uvjeti bili bolji i tu je ostao godinu dana. Prijavio se u rudarsku školu misleći da će tako postati rudarski tehničar, ali ispostavilo se da bi bio samo visokokvalificirani kopač, pa ju je napustio. Budući da je tadašnji Kotar Međimurje imao radnu obvezu za sve koji navrše 18 godina, poslali su ga u Gorski kotar, gdje šest mjeseci radi u pilani.       

Baznik mu nije htio potpisati otkaz

Nakon odsluženja vojnog roka zapošljava se u Bakru, gdje gradi rezervoare za naftu, dakle opet kopa ispod zemlje.

„Tada je u Labinu radilo puno Međimuraca i ja sam u Bakru upoznao dvojicu koji su mi predložili da odem raditi s njima. Tako sam došao u Labin“

Ekipa je imala dogovor da izdrži dvije godine, a onda se vrati kući i odatle emigrira u Njemačku. Otkaz se potpisivao kod upravnika Baznika.

„Kaže: 'Njima dvojici ću potpisati, ali tebi neću!' Ja sam mu rekao da je pravilo da nakon tri dana neopravdanog izostanka s posla automatski slijedi otkaz. 'Možeš ti i deset dana, ali otkaz ti neću potpisati!' Tako sam tri dana lutao okolo i na kraju sam se vratio u rudnik ponovo zadužiti opremu.“

Nije zažalio što je ostao: 1960. godine upoznao je Anku iz Like, koja je u Labin došla posjetiti brata rudara. Vjenčali su se u studenome 1961. godine i dobili kćer Jadranku. Anka Tišljarić preminula je prije deset godina.

Uvijek je radio u proizvodnji: 1958. godine položio je ispit za kvalificiranog, a 1978. godine za visokokvalificiranog radnika. Zanimljivo, 15. veljače navršava se 60 godina od njegove teže ozljede na radu.

„Sanirali smo posljedice požara koji je izbio godinu dana prije, 1960. godine. Požar smo gasili zamuljivanjem, miješali smo vodu i glinu i polijevali po vatri i oko nje da se ne širi. Poslovođa je tražio da skinem dio nasipa i dok sam to radio, veliki kamen je iskliznuo i porezao mi nogu.  Šivali su mi ranu, pet dana sam proveo u bolnici i poslije sam mjesec dana nosio gips, jer je bila povrijeđena kost. Nakon toga sam neko vrijeme radio samo na prijevozu, jer mi je noga naticala“, ispričao nam je.       

Za dlaku je izbjegao teže posljedice gorskog udara, koji je izazvao tragediju u kojoj je poginuo rudar rodom iz Bosne.

„Došao nam je nadzornik na otkop, mi smo razgovarali i odjednom se srušilo po nama. Nije nam bilo ništa, meni je palo po ramenima, ali čovjeka iza nas odbacilo je na grabuljar i kako je po grabuljaru išao kamen, taj mu je kamen prerezao vrat“, ispričao nam je.    

Član čete za spašavanje bio je od 1958. do 1980. godine. „Radili smo sve što i drugi, samo što smo jednu nedjelju mjesečno vježbali i svakih šest mjeseci odlazili na Dom zdravlja na pregled“, objasnio nam je.

Pokušaj spašavanja šestorice zatrpanih rudara

Pamti pokušaj spašavanja šestorice rudara zatrpanih na 18. horizontu 1976. godine. 

„Bila je subota, završili smo smjenu, izašli iz rudnika i otišli u kupatilo kad tamo nas čeka inženjer Lisica sa sendvičima i konjakom! Veli: 'Pojedite i popijte koliko možete i idemo natrag u jamu!' Nismo znali o čemu se radi dok nismo došli dolje. Rekli su nam: 'Ovdje je zatrpano šest vaših kolega.'  Radili smo sve do ujutro sljedećeg dana kad smo izvukli posljednjeg poginulog. Supruga i majka, koja je tada bila kod mene, nisu znale što se događa i došle su me tražiti“, ispričao nam je tom događaju. 

Za svoj rad nagrađen je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, Orden rada sa zlatnim vijencem, brončanu plaketu, te sat, a uz to je za umirovljenje, kao i svaki rudar dobio pravu i minijaturnu rudarsku lampu. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)