Natale Božo Valentić: U poplavljenom rudniku do pojasa u vodi

Ako ste posjetili repliku rudnika u Labinskom muzeju onda ste među ostalim eksponatima vidjeli i malu dizelsku lokomotivu za vuču vagoneta. Rudari su je zvali „Tonina“. Otkrio nam je to Natale –Božo Valentić iz Rapca, jedan od njenih vozača.

„Radio sam na početku na iskopu, ali vrlo kratko. Zanimali su me strojevi, pa sam počeo raditi na prijevozu. Nema stroja u rudniku na kojemu nisam radio“, veli on.

Rođen je 1929. godine selu Rebani, danas Montovani, kod Sv. Katarine na Pićanštini. Bio je treće dijete u obitelji s jedanaestero djece.

„Susjedi su imalo devetero djece. Bilo nas je mnogo, ali nikada se nismo posvađali, nego smo uvijek bili složni. Samo što sam već od pete godine počeo biti koristan – čuvao sam krave“, ispričao nam je. U partizanima nije bio, ali je sudjelovao u Narodnooslobodilačkom pokretu. Majka mu je umrla 1944. godine prilikom poroda blizanaca. Nakon završetka rata zaposlio se u IUR-u, ali nisu ga htjeli u rudnik jer nije bio punoljetan.

„Kopao sam kanal od direkcije rudnika u Raši do glavnog kanala, gradili smo postolja za dizalice u Bršici, pa mali most preko kanala. A vidim da u rudniku rade i mlađi od mene! Odem lijepo na šalter i kažem da imam osamnaest godina. Nitko me nije pitao legitimaciju niti bilo što drugo. Tako sam počeo raditi u rudniku“, ispričao nam je.

Poziv u JNA stigao je 1951. godine, ali ga rudnik nije dao jer su mu trebali radnici. Sljedeće godine, međutim, nije bilo odlaganja. Poslan je u mornaricu, u školu rezervnih podoficira na Muzilu u Puli. Nakon toga je služio na Lošinju.

„Išli smo po vino na San Sigo – Susak“, uspomena mu je iz tog vremena. Zateklo ga je skraćenje vojnog roka mornarice s tri na dvije, pa je odslužio nešto manje od trideset mjeseci.

Vratio se u rudnik gdje je radio do umirovljenja 1979. godine.

Među ostalim radio je i na vitlu koje je vuklo i spuštalo vagonete niskopima ili u rudničkom žargonu valejima. „Na valeju I6 na 20 horizontu dizali smo po 700 vagoneta. To je bila milina gledati! Na valeju I1 bio je metar i pol velik bubanj vitla. Zupčanici su bili tako bučni da mi je oštetilo sluh“, ispričao nam je.  

Radio je nedjeljom, i jedne subote ujutro 1948. godine rekao je poslovođi: „Ja imam sutra nešto za obaviti, pa bih danas odradio noćnu da sutra budem slobodan. Složio se. Poslije čujem da je ujutro bila eksplozija plina. Istina, u Labinu, u Raši nije bilo poginulih“, saznali smo o tome.

Nikada nije doživio veću nesreću, ali doživio je i vatru i vodu u rudniku.

„Nadzornik je mene kao predradnika odredio da idem hodnikom prema Rogočani da vidim kakva je tamo situacija. Idem i nešto mi miriše – nešto nije u redu! Dođem do drvenih vrata Prekopa 3 i miriše mi još više. Otvorim vrata – dim! Otišao sam što brže do telefona i javio inženjeru Eđidiju Milevoju: 'Kova gori!'. Ne zna je li već bio spreman za silazak u rudnik zbog nečega drugoga, ali došao je za deset minuta. Naredio je evakuaciju jer može doći do eksplozije ako probije metan. Nije bilo druge nego pustiti vodu da potopi prekop i ugasi vatru. Mjesec dana se nije radilo, a poslije je trebalo ispumpavati  i renovirati“, ispričao nam je.

Za razliku od vatre koju je traži, voda je našla njega.

„Stajao sam na stanici s pet kolosijeka i čekao svog pomoćnika Šparića da dođe s lokomotivom. Na to mjestu su se ostavljali vagoneti.   I Šparić dolazi i viče: 'Ljudi moj, voda, voda!'. Popustila je brana na Prekopu 4 koja je napravljena da se voda ne ispumpava i tako smanje troškovi. Voda je navirala kao rijeka, nosila je daske i trupce; na uskim mjestima bila je visoka do pojasa, a na širim do koljena. Otrčao sam pod šoht i rekao pumpisti da uključi sve tri pumpe. Javio sm nadzorniku i on je zapovjedio da se iskopča struja za sve osim za šoht i pumpe. Poslije je trebalo svu branu očistiti i zatvoriti  vrata prekopa. Radili smo do pojasa u vodi“, ispričao nam je o tome.

U mirovinu je otišao 1979. godine s radnog mjesta predradnik. U 33 godine skupio je 44 godine radnog staža.

„Imao sam 51 godinu, a tada je čovjek najsposobniji  za raditi. Sreo sam susjeda Iveta Jelinića koji je radio na platformi i koji mi je predložio da idem s njim i da radim kao konobar u njihovom restoranu za samoposluživanje. Radio sam devet godina na platformama na talijanskom dijelu Jadrana i na Siciliji“ , kaže Natale – Božo Valentić o tom dijelu svog života. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)