Ne vozite se do Crne punte ako nemate pogon na sva četiri! (video)
Ožujak i travanj mjeseci su u kojima vatrogasci pregledavaju protupožarne putove, ali ta se aktivnost može protegnuti i na početak svibnja, koji je u pravilu rezerviran za vježbe jer dolazi ljetna sezona, kada je opasnost od požara najveća.
Pratili smo Sašu Stepančića, zapovjednika Javne vatrogasne postaje Labin, u kontroli dvaju putova: od Skitače do Crne punte i od Skitače do Mikaljina na Gori Glušići. To se naravno, može shvatiti kao jedan put, ali asfaltirane dijelove ne brojimo, samo one probijene kroz šumu.
A o putu do svjetionika na Crnoj punti može se reći da je pravi primjer nužnog protupožarnog puta: dug zamalo tri kilometra, strm, s pet-šest oštrih zavoja, probijen na kamenitom terenu na kojemu dominira niska crnika. Ne trpi podvozja običnih automobila, a i terenci moraju biti oprezni. Na njemu se zapravo najbolje osjeća bager jer si može probiti bolji put ako mu se postojeći ne sviđa.
„Dolje se još nekako može bez pogona na sva četiri kotača, ali gore nikako. Problem je što njime idu motoristi i kvadovi koji ga oštećuju, pa bi vatrogasna vozila mogla imati problema ako dolaze na intervenciju. Uređuje ga najmoprimac svjetionika, koji objekt iznajmljuje turistima, a osim toga ovdje u blizini se nalazi i jedna nedovršena kuća“, kaže Stepančić.
Silazeći, naišli smo na terenac domara svjetionika, pa smo išli unatraške uzbrdo do prvog pogodnog ugibališta. Za nama se zavukao i domar jer se povlačio ispred bagera koji se kretao prema Skitači. Vozeći za domarom nizbrdo, opet smo stali jer je naišao na veliku hrpu zemlje preko puta. Naime, bagerista je nije poravnao jer je planirao ravnati sve hrpe koje nanese u jednom potezu, od „vrha do dna“. Zato smo opet morali unatrag. Putem smo susreli bager koji se vraćao jer se vozač u međuvremenu sjetio da nećemo moći proći. I tako smo sve troje zajedno sišli do Crne punte.
„Komad raja na zemlji“, bilo na engleskom, bilo na njemačkom, najčešće je korišten izraz u knjizi dojmova svjetionika. Zaista, teško je naći osamljeniju i teže dostupniju točku na Labinštini, a i u Istri. Svjetionik se izdaje za osam osoba na tjedan ili dva dana. Gostima je na raspolaganju poseban terenac ako nemaju svoj.
U usporedbi s ovim putom, put od Skitače do Mikaljina je „pjesma“ jer su njegovi usponi i padovi vrlo blagi.
„Put je dug oko osam kilometara. Osim nama, vatrogascima, kojima je to jedini pristup vozilima, omiljen je među biciklistima i planinarima, ali speleolozima jer ovdje okolo ima puno jama“, kaže Stepančić. Jedino što bi se ovom putu moglo prigovoriti je to što je na nekim mjestima raslinje na njegovim stranama toliko nabujalo da struže po vozilu. (Tekst: Robi Selan, foto: Roberto Matković)