Kad vas susjedi namjerno maltretiraju. Riječ ili dvije o neodgojenosti

Ako vam susjedi u stambenoj zgradi probiju dimnjak, prijavite ih tvrtki koja upravlja zgradom. Pišite izravno nadležnom uredu, slobodno zaobiđite predstavnika ili predstavnicu stanara jer moguće je, nažalost, da ćete time uludo utrošiti dragocjeno vrijeme i da nećete postići ama baš ništa, i to iz razloga koje ćete tek naknadno utvrditi, nakon skidanja ružičastih naočala i nakon što budete shvatili da većina ipak gleda samo svoje interese i da nisu svi kao vaš otac, koji je isto tako, predstavnik stanara, i to svih, ne samo nekih. Ne samo to nego je i predstavnik stanara kojemu su interesi sustanara važniji od vlastitih… No za to je tu i upravitelj zgrade, s kojim možete stupiti u izravan kontakt te uz malo sreće dobiti prikladnu, pa čak i, za hrvatske prilike, prilično brzu reakciju, a susjedi će dobiti nalog nadležnog da štetu saniraju u roku od 30 dana. Tako je, srećom, bilo u mojem slučaju.

Kad imate posla sa susjedima koji nešto razumiju, ili žele razumjeti, tada je sasvim dovoljan razgovor s probijačima dimnjaka te molba da sve vrate u prvobitno stanje. Nažalost, u mojem slučaju to ne bi bilo imalo smisla budući da sam ja glavnim junacima ove priče s primjesama tragedije oko šest dana prije njihova bušenja, koje je izvedeno uz pomoć članova nešto malo šire obitelji (među kojima je bila barem jedna osoba čiji posao ne bi smio, ni pod razno, podrazumijevati sudjelovanje u aktivnostima koje su s „druge strane zakona“), nakon što su sasvim slučajno otkrili svoje planove, priopćila da ni ja ni vlasnica stana to ne želimo. Naravno da su osobi koja je obavila izvid te izdala nalog o saniranju štete rekli da je rupa otprije i da oni nisu baš ništa bušili.

'Te priče mogu prodavati vama, meni ne'

„Te priče mogu prodavati vama, meni ne“, poručila sam gospodinu zaduženom za inspekciju, kojemu sam za, službeni i, nadam se, zauvijek arhivirani, zapisnik potvrdila kako je nakon probijanja dimnjaka jedan od zidova u hodniku često zabrinjavajuće vruć. Na dimnjak su, naime, isti susjedi bili montirali kuhinjsku napu jer je to, u pogledu radova, bilo jednostavnije od legalnog načina montiranja istog uređaja (zašto se mučiti?!). Znam jer mi je tako bilo najavljeno šest dana prije. Nadležnom sam se požalila i na neugodne mirise iz kuhinje problematičnih koji su se, opet zbog rupe, ili rupa, širili i u kuhinju u stanu kojime se služim, što je bio, dakako, daleko manji problem od mogućeg požara u zgradi. Za to mi je, nakon uklonjene štete i zbog neugodnih mirisa koji su se u narednom razdoblju povremeno još osjetili, ali u drugom dijelu stana, savjetovano da pišem protupožarnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova – evo vam još jedne korisne informacije.

Otad iste susjede zovem riječju koja znači „oni koji nanose štetu“. A naziv su zavrijedili ne samo zbog navike da stambenu zgradu prilagođavaju sebi, a na štetu ostalih stanara, nego i zbog drugih radnji kojima svakodnevno, čak u noćno doba, krše kućni red, namjerno oštećuju susjedu u stanu ispod (jer, eto, mizoginije nikad dosta), uznemiravaju istu građanku, kao što napisah, i u noćnim satima… Usmene molbe uznemiravane u vrijeme dok je komunikacija postojala i u tim su slučajevima bile uzaludne, kao i u slučaju probušenog dimnjaka, što, dakle, nije bio jedini njihov atak na neposrednu okolinu, već samo fizička, zabilježena i arhivirana potvrda njihova bezobrazluka i neuspješnog ili nikad postojećeg odgoja, odnosno vrlo svjesnog odabira da uznemiravaju. Jer jedino takvo što, uz, nažalost, sveprisutnu ljubomoru i zavist, može kumovati takvom ponašanju. Možda mogu i mentalne bolesti, ali mislim da to ovdje ipak nije posrijedi.

Najviše zabrinjava prečesta agresivna vika i dreka

Od uobičajenih i više-manje svakodnevnih događanja, u koje spada i istresanje tepiha, stolnjaka i sličnog kroz prozor, po mogućnosti na opranu odjeću koja se suši na katu ispod, najviše zabrinjava prečesta agresivna vika i dreka, dnevna i noćna – znaju oni govoriti i „normalno“, ali čemu kad se mogu (nasilnički) derati, pa neka je to i u 23.30 ili pola noći. Susjedi će, je li, već znati kakva je to vrsta svađe te moraju li ili ne pozvati policiju. Ima i jurnjave, po stanu, dječjim biciklom s pomoćnim kotačićima malenih unuka i svakakve dječje buke… Ali nisu djeca kriva, iako su kod djeda i bake svakodnevno (nono i nona su mi iz subjektivnih razloga previše romantični nazivi za ovaj kontekst i za dotične te prihvatljivi jedino ako „nono“ ovdje shvatimo kao „a big no-no“; otud hrvatski jezični standard). Što bi djeca uopće mogla razumjeti, ne mogu se sama odgojiti. Možda jednog dana, vlastitim naporima, dakako, jer nužnu potporu bliže okoline teško da će imati, nauče čitati (dobro), moguće da će i ovaj tekst ostati negdje sačuvan pa ga pročitaju i dobiju širu sliku o tome što se događalo.

Shvatit će ako im to intelektualni kapacitet bude dopustio. Možda tada dobiju odgovor na svoje pitanje zašto „zločesta/luda susjeda“, vjerojatno me tako neodgojeni odrasli njima predstavljaju (samo kažem, razumijevanja radi, nebitno što ti i takvi govore i misle o ikome i ičemu), nije osobno pitala da se stišaju, a ne na pretjerivanje upozoravala lupanjem kišobranom o strop, nakon višesatnog neprekinutog „ludovanja“ djece i odraslih, i tako, protivno svojoj volji, životnim planovima i odabirima, bila primorana odgajati djecu. I to potomke bezobraznih susjeda kojima od incidenta s dimnjakom ne upućuje ni „dobar dan“ i koji u tim slučajevima, nakon upozorenja o pretjerivanju, često uzvraćaju, sasvim u skladu sa stupnjem svojega intelektualnog i emocionalnog razvoja, dodatnim lupanjem.

Policajac: 'Za to hodanje nadležan je komunalni redar'

„Za to hodanje nadležan je komunalni redar“, rekao mi je dežurni policijski službenik koji je odgovorio na moj telefonski poziv jedinom prilikom kad sam osobno od stručne osobe poželjela doznati ima li policija nadležnosti i volje da reagira u slučaju maltretiranja kojemu sam izložena. Za vašu informaciju, „hodanje“ je tog dana zapravo bilo višesatno lupanje, skakanje, trčanje, vožnja spomenutim biciklom po stanu (za što sam tek poslije dobila vizualnu potvrdu da se radi o biciklu), pa i dodavanje, sudeći po udarcima o pod, težom loptom. Prilično sam sigurna da sam veći dio toga i spomenula u istom telefonskom razgovoru, uključujući i noćne svađe i viku, no ipak je na kraju sve ono prvo pretočeno u „hodanje“. Možda je bilo „gluhog telefona“ ili sam ja zbog obima posla i nedostatka vremena bila nedovoljno jasna i precizna, vjerojatno sam prebrzo i pretiho govorila… Definitivno je najbolja pisana komunikacija.

Eto, da i to znate, taj podatak o tome kako i kome se javiti: uvijek je dobro imati informaciju kojom je moguće uštedjeti dragocjeno vrijeme i izbjeći moguća/dodatna omalovažavanja na svoj račun. Pretpostavljam da ima još osoba (pogotovo žena) kojima je to važno i koje, poput mene, dobar dio dana provedu u aktivnosti koja je u potpunosti nepoznata pojedinim članovima problematične familije, a to je posao, odnosno zarađivanje za život, i to zahvaljujući znanju stečenom u okviru fakultetskog i prethodnog školovanja.

Korištenje (neispravne) perilice rublja i centrifuge u 2.20 ujutro

Uskoro bih trebala, iz prve ruke, doznati kakva su mišljenja, prakse i službene definicije nadležnih i manje nadležnih u slučaju korištenja (neispravne) perilice rublja i centrifuge u 2.20 ujutro („a što bi se moralo spavati uopće, pa nije valjda da netko ima radnih obaveza, neka se hrani i boravi po cijele dane kod svojih roditelja, kao naša kćerka, tako neće imati ni račune za struju i ostale troškove za režije…“). Možda podijelim i ta saznanja i iskustva. Ako mi se uopće bude dalo gubiti još vremena na nekoga tko, u životu općenito, ne zavređuje ni minimalnu pozornost, osim kada se mora pribjeći prijavi policiji i sličnim postupcima.

Zasad znam da imam pravo pravnim putem tražiti naknadu štete, što vrijedi i u slučaju ostalih vrsta buke, ali i nečistoća koje se istresaju kroz prozor. A u međuvremenu će biti još nevolja na moju štetu, možda i iz „sustava“: ipak živim(o) tu gdje živim(o). Do tada mogu samo nastaviti zahvaljivati svemiru na svojim roditeljima, na njihovu odgoju, na svemu što su mi omogućili i na onome čemu su me naučili, a što neki nikad nisu imali interesa ili, u slučaju ovih mlađih potomaka, nikada neće imati sreće naučiti. (T. Š.)