'Djed Bruno zanat je naučio od njemačkog zarobljenika' (video)
„Nosim sat marke Tag Heuer kojega sam ja renovirao. Povremeno mi dolaze ljudi koji žele prodati neki kvalitetan sat u lošem stanju, a s druge strane ima ljudi koji skupljaju stare satove, pa ja posredujem, ali ovoga sam zadržao za sebe i u njega uložio svoje vrijeme, trud i novac jer ipak je to švicarski sat, pa rezervne dijelove morate nabaviti iz Švicarske.“
Ispričao nam je to Dalan Fable, vlasnik obrta Dalfa satovi, odnosno jedini labinski urar. Nalazi se na adresi Zelenice 11 ili u samom centru grada. Povod za naš razgovor bila je deseta obljetnica rada, ali i pola stoljeća obiteljske urarske tradicije koju je započeo njegov pokojni djed Bruno Fable.
„Mog djeda je zanimala precizna mehanika i rad rukama, pa se školovao za finog mehaničara. Zaposlio se u riječkom Torpedu. Tu je upoznao bivšeg njemačkog ratnog zarobljenika koji je ostao u Rijeci jer se zaljubio u Riječanku i od njega saznao puno o urarstvu. Tako je s vremenom odlučio postati urar. Počeo je 1971. godine u svojoj kući u Kršanu, a 1973. godine je otvorio urarsku radnju u Labinu“, ispričao nam je.
Brunov sin Silvano od malih je nogu pratio što otac radi i što bi se reklo, upio sve o urarskom poslu, a njegovim je stopama krenuo i unuk. Stjecajem okolnosti, otac je otvorio obrt nevezan za urarstvo, a djedov obrt preuzeo je unuk.
„Završio sam srednju ekonomsku školu u Labinu i čak sam odradio jednu sezonu u Valamaru“, priča Dalan. “Djed je tada bio u svojim osamdesetim godinama i pitao me jesam li spreman nastaviti njegovim putem jer će zbog godina morati zatvoriti obrt. Nisam bio siguran mogu li to jer trebalo je tu još prakse i učenja, ali na kraju sam, s nepunih dvadeset godina, odlučio da idem u to. “
Djed, koji je preminuo 2017. godine, još je nekoliko godina bio uz njega i prenosio mu znanje, osobito one tajne zanata koje će vam povjeriti samo netko rodbinski blizak. Otac Silvano povremeno uskače, osobito kada se radi o zidnim satovima i budilicama.
„Još koristim otvarač poklopca sata kojega je moj djed napravio od šestara. Puno je jednostavniji za korištenje od kupljenog otvarača. Isto tako još upotrebljavam njegov čekić od 25 grama“, ističe Fable.
Urar mora u sebi pomiriti niz znanja i vještina. On prije svega mora imati razvijenu motoriku prstiju, mora imati sklonosti prema mehanici, što znači i matematici, također mora imati znanja i elektrotehnike i elektronike i mora poznavati različite materijale – metale, drvo i kožu!
„Djed je govorio da urar ne smije pušiti i piti jer to smeta u koncentraciji na posao. Ima dana kada posao ne ide kako treba i tada je najbolje sve ostaviti i ništa ne raditi jer bi se mogle dogoditi greške koje će vas odvesti u još veće probleme. To je razlog, osim čekanja na rezervne dijelove, što popravci satova neki put traju malo duže. Jednostavno, ovaj posao na trpi nikakvo forsiranje. On je nešto poput meditacije. Neki ljudi koju dođu primijete da sam smiren, pa mi se počnu izjadati. U tim trenucima ja sam i psiholog“, ispričao nam je.
Sat, što je stariji, to je zanimljiviji. Kaže, puno je priča, osobito tužnih, vezano za stare satove. Stoga se nametnulo pitanje koliko je bio najstariji sat kojega je imao u ruci?
„Bilo je nekih džepnih satova po 120-130 godina starih, a bio je jedan zidni sat star oko 150 godina. Čovjek koji skuplja stare satove našao ga je u smeću nastalom u renovaciji neke kuće. Uzeo ga je i donio na popravak. Kao i svakom uraru, najdraže mi je popravljati mehaničke satove jer oni, kako je moj djed govorio, imaju dušu. Njega rastaviti, pa ga ponovo sastaviti i pokrenuti, to je nešto najljepše što se uraru može dogoditi“, ispričao nam je.
Dodaje da su još veći izazov automatski satovi, a najveći su satovi s tourbillonom, mehanizmom koji neutralizira utjecaj gravitacije na točnost rada.
„Tek se pripremam primiti takav jedan sat na popravak. Na žalost, danas se najviše nose kvarcni, odnosno baterijski satovi kod kojih se mijenjaju elektronički moduli. A o smartwatchu će vam svaki pravi horolog reći da to zapravo nije sat nego mobitel. Oni su dobri ako se bavite sportom, ali pravi sat ima kazaljke i možete ga nositi uz svečano odijelo“, kaže naš sugovornik Dalan Fable. Svima koji su naslijedili satove poručuje da ih čuvaju i servisiraju kako bi ih mogli prenijeti na svoje potomstvo. (Tekst: Robi Selan, foto: Roberto Matković i Sanjin Zahtila, video: Roberto Matković)
