Simfonija bioraznolikosti u okućnici Romane Cvečić (video)
„Srce me boli, ali moram ih odrezati jer sinu dolaze fotografirati apartmane, pa mora sve biti lijepo aranžirano.“ Rekla nam je to Romana Cvečić, odrezavši u svojoj okućnici u Čepiću dvije žute ruže. A mi smo došli snimati upravu tu okućnicu, u kojoj rastu ruže raznih boja, đirani, masline, tamaris, japanski javor, bugenvilija, hibiskus, smokva, čempres, cibur... Tko bi sve nabrojao?! Općina Kršan nema izbor najljepše okućnice kao Labin i Sv. Nedelja, ali kad bi imala, teško da bi ovoj okućnici neka druga konkurirala za prvo mjesto.
Okućnica je počela nastajati prije dvadeset godina kada su štale pretvorili u apartmane. Bili su to prvi apartmani u Čepiću, te među prvima u seoskom turizmu u Istri općenito.
„Najprije smo posadili dvije masline, pa smo uredili kamenjar, dodali smo zemlje i posadili cvijeće, kupljeno i ono iz prirode jer nismo htjeli saditi po nekom planu, nego da sve izgleda prirodno. Zato ljeti zalijevamo samo vrt, a travu i ostalo pustimo da požuti, kako priroda to hoće“, objašnjava Romana.
Kaže da joj je ljubav prema cvijeću urođena jer se oko njene rodne kuće u Gračišću uvijek sadilo puno cvijeća i ne voli ga rezati za bukete jer će ubrzo završiti u smeću.
Priroda se u njihovoj okućnici zaista sama posložila kako joj je odgovaralo, ljudska ruka ju je samo dovela i predložila joj mjesto. U toj simfoniji bioraznolikosti koju gost odmah primijeti, kako okom, tako i njuhom jer vas u proljeće svako malo zapahne miris nekog cvata, prva je ipak bila smokva o kojoj Romanin suprug Etore Cvečić kaže da je tu otkad on zna za sebe.
U održavanju okućnice njegovo je da se brine o kamenju: sve suhozidove, lukove terase i kamenu stazu izgradio je on, potpuno samouk. Nije svaki kamen isti, poučio nas je: „Ovo sivo kamenje koje vidite u zidovima je kamenje iz Čepića, a ovo bijelo je iz Kršana. Šušnjevica i Kožljak imaju crni kamen koji je vrlo težak za obradu.“
Dio cvijeća raste u vazama, a neke od tih vaza imaju vrlo zanimljive, naborane stranice. Te su Romanino djelo!
„Odrežem komad debele ponjave i umočim je u cement. Mora se dobro namočiti. Onda je prebacim preko vaze koja je naopako postavljena na cok. Tako se suši nekih sedam dana, stvrdne i poprimi oblik vaze“, objasnila nam je.
Osim što takve vaze koristi u okućnici, poklanja ih prijateljima s kojima razmjenjuje sadnice.
„Nastojimo što više sadnica proizvesti sami ili dobiti iz razmjene. Proizvodimo i vlastiti humus“, kaže ona.
U održavanju okućnice pomaže sin Adriano, koji je vlasnik apartmana, a s obitelji stanuje stotinjak metara dalje, te kći Doris, koja sa svojim obitelji živi u gornjem stanu kuće. Ispred stana ima mjesta za širenje okućnice i to će se uskoro dogoditi po okušanom receptu: najprije masline, pa polako sve ostalo. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)
