Vlč. Mirko Vukšić: Otkrivajmo Božju dobrotu u prirodi i dubini srca

Dragi prijatelji, ljeto, koje smo željno iščekivali, sada pokazuje svu svoju snagu. Čini nam se, da je sunce nemilosrdno, i kao da nas kažnjava kroz žegu, koja ne jenjava. Iako nam to, po našim mjerilima ne odgovara, moramo priznati da je tomu tako i da na kraju bude jako dobro. Izmjenjuju se  obilne kiše, vrućine, nastupit će ponovno kišno razdoblje, a s njim i umjerenija klima, i neprimjetno će nam se ušuljati jesen, koja će dati svoje plodove. Naš Bog, sve to mudro vodi i suvereno vlada. Danas, kada slušamo alarmantne vijesti na svim područjima, i čini nam se, kao da smo blizu kraja svijeta, upravo nas ova spoznaja smiruje. Ne bojmo se! No, u isto vrijeme odgovorno razmotrimo što ne valja kod nas, u ovome svijetu, što ja, mogu promijeniti, kako mogu dati svoj mali doprinos, koji je često dovoljan da se poprave mnoge stvari. I u ovom broju nastavljamo razmišljati o božjim stvorenjima, svemiru i prirodi.

ŽIVA I NEŽIVA PRIRODA

Iako nas na ovome svijetu ima preko 8 milijardi, i mnogi misle da je sav problem u tome, u stvarnosti smo u ovome svijetu manjina i kao gosti. Priroda je ta, koja nas ugošćuje i diktira tempo…

Priroda ili narav je bitan pojam u filozofiji, koji ima dva glavna značenja. S jedne strane, označava ukupnost prirodnih stvari. S druge strane, označava bit pojedinačnih stvari.

Sve što nas okružuje čini prirodu i može se podijeliti na živo i neživo. Živa bića, ljudi, životinje, biljke, gljive, alge, ali i mali, često oku nevidljivi organizmi poput bakterija, imaju zajednička obilježja: njihova tijela sastoje se od jedne ili više stanica, oni se razmnožavaju, rađaju, tj. nastaju, potrebna im je energija koju najčešće dobivaju hranom, rastu i razvijaju se, reagiraju na podražaje iz okoline, stare, i u konačnici umiru, tj. ugibaju. Neživi dio prirode, zrak, more ili stijene, izgrađen je od različitih vrsta tvari. Tvari koje izgrađuju stanicu, pronalaze se i kao gradivna tvar u neživoj prirodi. Ta činjenica govori o jedinstvu žive i nežive prirode.

NEIZMJERNOST SVEMIRA

Govoreći o prirodi i svemu što nas okružuje i utječe na nas, zapažamo svemir – kozmos. O, kako je velik i neizmjeran…

Kada je 1923. godine Edwin Hubbel otkrio novi teleskop, znanstvenici su bili šokirani otkrivenom činjenicom da postoji svemir, izvan, do tada poznate Mliječne staze. Do 1923. godine vjerovalo se da postoji samo naša galaksija - 'Mliječna staza', koja sadrži sto milijardi zvijezda. Hubbelov teleskop je otkrio da pored naše galaksije postoji još 200 milijardi galaksija koje sadrže stotinu milijardi zvijezda. Godine 2016., napretkom tehnologije napravljena je revizija koja je brojku od 200 milijardi galaksija pomnožila s deset. Svemir je jednostavno prevelik za konačno promatranje. Ako pristupimo slobodnog i otvorenog srca promatranju i razmišljanju o svemiru ostat ćemo ugodno iznenađeni o njegovoj starosti, veličini i brzom širenju. Uspoređujući ga, s našom zemljom na kojoj živimo, a i o njoj malo znamo, možemo reći da je stvarno kap u moru.

Što nam veličina svemira govori? Govori nam nadasve o našoj malenosti, kao da se mi ljudi, nikako ne uklapamo u tu njegovu strahovitu veličinu, tako da mnogi mogu krivo zaključiti i izgubiti ljepotu i radost života, te se osjećati mali i beznačajni… Govori nam o njegovoj važnosti. Kao da nas, male, poziva u svoj zagrljaj ali ne da nas uništi nego ohrabri, da svoje oči uzdignemo gore, u nebesa, k Bogu…

Veličina stvorenoga svemira zapravo nam govori o veličini našega Stvoritelja, o njegovoj neizmjernoj i nezamislivoj moći i kreativnosti. On je sve stvorio, ravna tijek povijesti i uzdržava. Taj zastrašujući svemir, je ništa, naspram Njega, našeg mudrog i dobrog Stvoritelja…  

LJEPOTA PRIRODE  

U prvom poglavlju Postanka, upravo na početku čitave Biblije, ističe se da Bog uživa u svojem stvorenju, opetovano ponavljajući ljepotu i dobrotu svake stvari. Na kraju svakog dana napisano je: “I vidje Bog da je dobro” (Post 1, 12.18.21.25). Ali ako Bog vidi da je sve stvoreno dobro i lijepo, i mi moramo zauzeti isti stav, vidjeti da je stvorenje dobro i lijepo. Veličajmo Boga, zahvaljujmo Bogu, što nam je dao toliku ljepotu. A kada je Bog završio sa stvaranjem čovjeka, ne kaže: “vidje Bog da je dobro”, već kaže da je to bilo “veoma dobro”. U Božjim očima mi smo najljepši, najveći, najbolji od svih stvorenja.

Bog je stvorio Zemlju da se na njoj živi: “Da ovako govori Jahve, nebesa Stvoritelj — on je Bog koji je oblikovao i sazdao Zemlju, koji ju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje: ‘Ja sam Jahve i nema drugoga’.” (Izaija 45,18)

Da bi se na Zemlji moglo stanovati, Bog ju je stvorio s uvjetima pogodnima za život. Stvorio ju je određene veličine i s određenom udaljenošću od Sunca. Bog je naš planet obavio dovoljno visokim i gustim slojem atmosfere sastavljene od plinova potrebnih za život. Atmosferski omotač visok je oko 700 kilometara i dovoljno je gust da Zemlju štiti od meteora koji u velikom broju svakodnevno padaju na nju. Svrha atmosfere jest i da održava temperaturu pogodnom za život i donosi velike količine vodene pare s oceana u unutrašnjost kontinenata, koje pak u obliku padalina natapaju tlo. Bez toga bi površina Zemlje bila beživotna pustinja. U sprezi s atmosferom oceani su regulatori života u prirodi. Zemljina atmosfera nije plod slučaja; ona je stvorena da osigurava uvjete za život!

Veličina stvorenog govori o veličini Stvoritelja, dok ljepota stvorenog govori o dobroti Stvoritelja. Sam Isus koristi ljepotu stvorenog da bi govorio o Božjoj dobroti: „Ne budite zabrinuti za život svoj…Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?„ (Mat 6,25-34) Bilo da gledamo fascinantnu ljepotu stvorenog prostim okom, teleskopom ili mikroskopom, mi uvijek otkrivamo neizmjernu dobrotu i brigu Božju za nas.

UZDIĆI OČI I SRCE BOGU I SLAVITI GA

Kada su naše oči prosvijetljene Duhom Božjim, otvaraju se kontemplaciji Boga, u ljepoti prirode i u veličanstvenosti svemira, i vode nas do toga da otkrivamo kako sve govori o njemu i njegovoj ljubavi. U nama se budi veliko divljenje i duboki osjećaj zahvalnosti! To je osjećaj koji nas prožme kada se divimo nekom umjetničkom djelu ili bilo kojoj divoti koja je plod čovjekova uma i stvaralaštva: promatrajući sve to, Duh nas potiče uzdići hvalu Gospodinu iz dubine našeg srca i prepoznati, u svemu što imamo i što jesmo, neprocjenjivi Božji dar i znak njegove beskonačne ljubavi prema nama.

Sve to ulijeva vedrinu i mir i čini od kršćanina radosnog Božjeg svjedoka, poput svetog Franje Asiškog i tolikih svetaca koji su znali veličati i opjevati njegovu ljubav kontemplacijom stvorenog svijeta.

Istodobno, moramo paziti da ne padnemo u neke pretjerane ili pogrešne stavove. Prvi je od njih opasnost da se smatramo gospodarima stvorenog svijeta. Stvoreni svijet nije neka svojina, kojom možemo samovoljno gospodariti po vlastitoj želji; niti je, još manje, vlasništvo samo nekolicine: stvoreni svijet je dar, to je divni dar kojeg nam je Bog dao, zato da se za njega brinemo i koristimo na dobrobit sviju, uvijek s velikim poštivanjem i zahvalnošću. Drugi pogrešni stav predstavlja napast da se zaustavimo na stvorenjima, kao da ona mogu pružiti odgovor na sva naša očekivanja. Moramo čuvati stvoreni svijet, jer je dar kojeg nam je Gospodin dao, to je Božji dar nama; mi smo čuvari stvorenja. Kada izrabljujemo stvoreni svijet, uništavamo znak Božje ljubavi. Uništavati stvorenje znači reći Bogu: “ne sviđa mi se”. I to nije dobro, to je grijeh. Čuvanje stvorenja je upravo čuvanje Božjeg dara i to znači reći Bogu: “hvala, ja sam čuvar stvorenja ali zato da ga unaprijedim, a nikada zato da uništim tvoj dar”. To mora biti naš stav prema stvorenju: čuvati ga, jer ako uništimo stvorenje, stvorenje će uništiti nas! (papa Franjo)

HVALJEN BUDI GOSPODINE MOJ  

Važno je razumjeti da je Bog stvarajući svijet u stvoreno utkao prirodne zakone po kojima stvoreni svijet funkcionira. Jednako tako, važno je razumjeti da je Bog suveren i da suvereno vlada nad stvorenim svijetom jer je njegov. Sveti Franjo u svojoj pjesmi stvorova slavi i veliča Stvoritelja: “Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom, gospodinom Suncem: od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja…

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama. Njih si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru, po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom vremenu tvojem, kojim uzdržavaš stvorove svoje“

Stoga, dragi prijatelji, braćo i sestre, otkrivajmo ljepotu i Božju dobrotu u prirodi, svemiru i u dubini našeg srca te mu zahvaljujmo.

Po zagovoru naše Nebeske Majke Marije i sv. Josipa, koji već sudjeluju u toj neizmjernoj slavi Božjoj, živimo i mi na ovoj zemlji tu radost i slavu Božju! Bog vas blagoslovio! (Piše: vlč. Mirko Vukšić)