Davor Radmanović: 'S Realom smo igrali ševu…'

Svi putevi vode u Rijeku, može se samo konstatirati gledajući postaje u bogatoj karijeri Davora Radmanovića, profinjenog znalca sredine terena, odličnog driblera, ali šutera vječito opasnog po gol. Popularni Piranka plemeniti je izdanak nepresušnog labinskog loptačkog bazena, piše Igor Duvnjak za Novi list. Uočen je tamo gdje treba, na Kantridi. Išao je tako s juniorima Bijelih na turnir u Bellinzonu, u prvoj epizodi s Rijekom došao je u seniorsku momčad, tu je bio dvije sezone do odlaska u Maribor, a kako je potom vojni rok služio u Puli, Istra ga je nagovorila da pojača njezine redove. Sve je to bila predigra za njegov konačni dolazak pod stijene Kantride.

U toj je lijepoj priči nezaobilazno ime slavnog Joška Skoblara, koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti riječkog nogometa još od 1976. kada je kao bomba odjeknula vijest da Zlatna kopačka iz Marseillea dolazi u Rijeku. Radmanovićevo druženje s njim počelo je još tih dana. Nastavak je bio u Istri za čijim je kormilom bio baš Skoblar, a rasplet je bio kada je ovaj preuzeo Rijeku, s kojom je trebao prvo izboriti prvoligaški ostanak. Za njim je tu uskoro stigao i Radmanović, i to baš na Skoblarov poziv.

– S Joškom Skoblarom bio sam na pripremama Rijeke kada sam došao 1976. dok je on još bio igrač. Potom je završio igračku karijeru, a ja sam otišao iz Rijeke. U ono sam vrijeme bio igrač u Puli, prvu sezonu vodio nas je Aldo Drosina, dok je Joško vodio Orijent. Kada je 1983. prihvatio ponudu Rijeke, pozvao me je na Kantridu. Rekao mi je: »Davore, ako Rijeka ostane u Prvoj ligi, ti dolaziš iduće sezone.«

Prijateljstvo

Bila je to ponuda koja se ne odbija, pogotovo zato što je stigla od čovjeka kojeg je itekako volio i cijenio.

– Joško Skoblar bio mi je poput oca. Zezali smo se da sam mu ja sin, a on je tatica. Znali smo se još iz dana kada je igrao. Kada sam bio u Istri, samo on i ja bili smo jedini sa strane, drugo su većinom bili ljudi iz Pule, Rovinja. On i ja smo se družili, na stadionu je bio restoran u koji smo dolazili, razvilo se prijateljstvo. Traje to i do ovih dana, znamo popričati. S njim se čuju i drugi ondašnji igrači.

Publika se u Rijeci divila Skoblarovoj genijalnosti, kada je preuzeo Bijele, brzo ih je od borbe za ostanak vinuo u konkurenciju za naslov prvaka, momčad je postala konkurentna u Europi.

– Jednostavno, Skoblar je kao trener bio izvanredan. Igrača na utakmici vidiš s tribina ili na TV-u, ali kada s nekim treniraš i vidiš što on sve radi s loptom, jednostavno nisam vidio boljega. Imao je sve, šut glavom, »vanjsku«, jednostavno sve. Isto tako, kao trener je bio vrhunski. Bio je jednostavan, nije puno mudrovao.

Davor i društvo su sve više postajali magnet za publiku, stvaran je nestvarni ambijent na Kantridi. Dojmljiv mu je bio u matiranju Real Valladolida, isto tako i remi bez golova sa Zvezdom, a pobjeda bi Rijeku vjerojatno promovirala u prvaka. Stadion je bio skroz nakrcan puno prije početka.

– Sjetim se nekih utakmica kao one s Real Valladolidom po velikoj kiši od početka do kraja, a nitko se nije micao s tribina. Dobili smo ih 4:1, nevjerojatno. Nezaboravno mi je ono sa Zvezdom u sezoni 1983./84. kada smo se borili za prvo mjesto. Dolazili smo iz karantene u lovranskom Excelsioru, ali kod bazena na Kantridi autobus nije mogao proći. Promet je stao i mi smo išli dolje do stadiona između navijača pješke sat i pol prije utakmice.

Ozljeda gležnja

U velikom susretu s Realom pokazao se kao veliki Rijekin adut, nimalo impresioniran ušao je s klupe i bio jedan od najboljih na terenu.

– Ozlijedio sam se s Valladolidom, imao sam istegnuti gležanj, inače bih vjerojatno počeo i ovu utakmicu. Uglavnom, vraćao sam se nakon ozljede. No, čekao sam spreman i igrao si kada ti je trener rekao. Ušao sam i nisam bio nimalo impresioniran. Nije bilo treme, igrali smo protiv Real Madrida i to nam je bilo O. K. Bili su velika ekipa i tome slično, ali mi nismo nikoga precijenili. Mi smo igrali kao da igramo s Čelikom ili Zvezdom. Nije da nam je bio pritisak u stilu »dobit ćemo pet komada«. Ma kakvi, ušli smo u utakmicu i igrali. Skoblar je igrao te velike utakmice. »Što je dečki, idemo igrati«, to je ta njegova poruka. Sjetimo se samo naše igre. Mi nismo nabili niti jednu loptu, odigrali smo »ševu«. Ali nije tako bilo samo s njima, nego sa svakim tko nam je došao. Recimo, u Rijeci mi nismo nikoga dobili na silu. Kad bismo pak išli gostovati, događalo se da te suci oštete, bilo je i pritisaka, bacanja boca, u Rijeci toga nije bilo. Tu je uvijek bio lijep ambijent, ali je bilo korektno. Bio je i mir na tribinama, dolazili su navijači Dinama i drugih, a svi su se ponašali korektno. Nikad nije bilo incidenata kakvih ima danas. Vrhunac je bilo ako se nekoga »cimalo«.

Prošla su četiri desetljeća od onog spektakla s Realom, Radmanović ga itekako pamti. Sjetio se tako i poraza u finalu Kupa s Hajdukom na penale 1987. godine kada je sudac Petrović teško oštetio Rijeku, a Radmanović postigao sjajan gol.

– Ne moram ja puno gledati snimku te utakmice, svega se sjećam. Uostalom, isto kao i onog finala Kupa u Beogradu s Hajdukom kada nas je pokrao Petrović. Netko je »dunuo« loptu, Pralija je bio izvan crte, a ja sam dao gol. To mi je sve u glavi, to su bile važne utakmice, rekao je za Novi list.