Preživljava proseći: Moram jesti, a nemam stalnog posla

4
Enver Mušanović (foto: Glas Istre)
Enver Mušanović (foto: Glas Istre)

Enver Mušanović (37) iz labinskog starog grada dobro je poznat Labinjanima, posebice onima koji češće dolaze u Lidl i Market na Katurama, jer ispred tih trgovina već osam godina prosi sugrađane koju kunu. Po zanimanju je mesar, ali kaže kako ne podnosi krv i ne voli sjeckati i komadati životinje pa zbog toga nije nikad radio kao mesar. Jedine dvije godine radnog staža prikupio je na građevini, u Šumariji, u komunalnom poduzeću. Danas preživljava proseći i radeći poslove na crno u građevini, cijepajući drva, čisteći terene i pomažući ljudima u obavljaju nekih fizičkih poslova za što ga nagrade novčano ili toplim obrokom, piše Glas Istre.

- Prosim za hranu i cigare. Ponekad znam ići i u kockarnicu u želji da nešto zaradim za život, ali ništa od toga. Život mi je nikakav, živim u nehigijenskim uvjetima u stanu koji mi je dodijelio grad. Strop prokišnjava, odvod za kanalizaciju je katastrofa, nemam se gdje ni okupati ni skuhati. Tu samo prespavam, iskreno započinje svoju životnu priču Enver.

Kaže da ima stare, bolesne i nemoćne roditelje koje povremeno posjeti, ali od njih ne može očekivati pomoć, jer i oni sami primaju socijalnu pomoć.

* Kako si i zašto uopće počeo prositi, kako se osjećaš kao prosjak?
- Ne znam ni sam zašto sam počeo, znam da sam u to vrijeme bio bez posla i da sam kockao. Počeo sam u stvari radi kocke, volio sam nešto uvijek ubaciti u automat, ali vidio sam da nema ništa od toga. Znao sam dobivati i velike novce, ali sam sve podijelio drugima, roditeljima, braći i kome je god trebalo. Počeo sam prositi prije osam godina Na početku mi je bilo zabavno, a kasnije me život natjerao. Morao sam jesti, a nisam imao posao. Slao sam molbe za posao na sve strane, ali nitko me nije htio, nitko me nije zvao na razgovor. Napravio sam i velike dugove zbog mobitela, nisam plaćao račune i naručivao sam mobitele uz pretplatu pa danas imam blokiran račun i ovrhu preko sto tisuća kuna. Račune ne plaćam, sve što isprosim ide za hranu i cigarete. Dnevno isprosim oko sto kuna, uglavnom ispred Lidla i marketa Kature. Ispred banke i pošte ne idem jer tamo su u prometu samo krupne novčanice, ljudi nemaju sitniš.

* Kako izgleda jedan tvoj dan?
- Ustajem oko 6 - 7 ujutro, popijem kavu na markatu za koju sam prethodni dan ostavio kune, od 8 do 9 počinjem žicati na Katurama i ispred Lidla. Tu budem sat dva, od onoga što nažicam popijem kavu i nešto pojedem i onda nastavim žicati dok me netko ne pozove da mu dođem nešto raditi. Tu znam zaraditi ručak, a ako traje duže onda i večeru. Ljudi mi daju novac, hranu, odjeću, nekad i neke stvari koje podijelim, jer nije sve u novcima, a mogu ih i prodati. Pomažem ljudima, starima i nemoćnima. Znam im otići u kupovinu, po špežu pa mi nešto daju.

* Što na to kažu tvoji roditelji?
- A šta će reći, nije im drago, kažu da to nije lijepo, ali ja se ne obazirem. Kažu da bih se trebao zaposliti. I ja to mislim, ali gdje. Išao sam više puta i u Grad Labin i u Centar za socijalnu skrb koji mi je postavio skrbnika koji pomaže, ali posla nema. Samo me šetaju. Valjda ću naći neki posao u budućnosti, rekao je Mešanović za Glas Istre.

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najkomentiranije u zadnjih 7 dana

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa