Komemoracija za Josipa Diminića: 'Kamene ptice vječno pjevaju'

“Poštovana obitelj, poštovani prijatelji, svi ožalošćeni, u ovim trenucima teško nalazim riječi utjehe, jer Josip je za mene još tu, među nama, živ i neprolazan. Ništa njegovo nije nestalo, ni njegovo mjesto ispred Velog kafea gdje je volio sjediti, ni njegov kapučino na stolu”, počeo je svoj govor gradonačelnik Valter Glavičić na komemoraciji za akademskog likovnog umjetnika Josipa Diminića održanoj 30. svibnja u Velikoj vijećnici.

Uz Diminićevu kćer Mirtu Diminić okupili su se njegovi prijatelji i suradnici, članovi Gradskog vijeća i gradske uprave te ostali poštovatelji njegove umjetnosti. “Ova komemoracija je tek djelić ljudskog činjenja kako bi se odužili Josipu za sve ono što je tijekom svog plodnog života stvorio i ostavio svima nama”, kazala je voditeljica komemoracije Loredana Ružić Modrušan.

“Koliko god prebirali po njegovom životu, zbrajali fragmente njegovoga života i umjetnosti, zbilja je teško posložiti sve učinjeno i sabrati sve što je stalo u njegov život. A i danas, kada pokušavamo posvijestiti neminovnu činjenicu njegovoga odlaska i gubitka za Labin i za sve nas, treba istaknuti njegov doprinos labinskoj i hrvatskoj umjetnosti, kulturnom i umjetničkom životu Istre i Hrvatske”, rekao je gradonačelnik.

U nastavku se prisjetio Diminićevih umjetničkih inicijativa nemjerljivog značaja, ponajprije njegovog zalaganja za obnavljanja starog grada i otvaranje ateljea u napuštenim kućama, čime je počela “labinska likovna priča”, a zatim su tu Mediteranski kiparski simpozij u Dubrovi, projekt Bijela cesta i Amfiteatar u okvirima MKS-a, Labinski atelieri krajem 60-ih godina, labinska Gradska galerija, Labinski uzlet likovnosti, brojne skulpture u javnim prostorima, autorstvo dvanaest grafičkih mapa, knjiga zapisa s puta po Kini, knjiga crteža i zapisa “Rišem pišem” te još mnoge druge inicijative i projekti. Jednako tako plodonosna bila je i njegova pedagoška djelatnost: kao profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i ranije na Likovnom odsjeku Filozofskog fakulteta u Rijeci, usmjerio je mnoge naraštaje likovnih stvaratelja i pedagoga. “S punim pravom možemo reći: život ostvaren i življen kroz umjetnost”, zaključio je gradonačelnik Valter Glavičić i poručio da bez njega Labin više neće biti isti.

Omiljen među studentima, veliki radnik

“Kad umjetnik umre i ptice trenutno prestaju pjevati, ali kamene ptice našeg prijatelja Josipa Diminića okamenjene stoje na ulazima u gradove Labin, Rovinj, na razlistanom kolorističkom stablu u galeriji u Vukovaru, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, vječno pjevaju”, poručila je likovna umjetnica Vera Kos Paliska, članica Labinskih atelijera, Diminićeva prijateljica.

“Kolega, iskreno i hrabro”, citirao je Diminićeve riječi njegov kolega s riječke Akademije likovnih umjetnosti Josip Butković, koji se od njega oprostio u svoje ime svih djelatnika akademije.

“Josip Diminić je davne 1979. godine pozvan od nekolicine ondašnjih riječkih intelektualaca da dođe u Rijeku i preuzeo posao vođenja i koncipiranja Odjela za likovne umjetnosti novootvorenog Pedagoškog fakulteta. Josip je bio jako hrabar, ulazio je u sve izazove koje donosi edukacija i vrijem u kojem se obavljala. S nama je radio do svoje 70. godine. Bio je izuzetno omiljen među studentima, veliki radnik, gotovo uvijek nezadovoljan količinom urađenoga”, kazao je Butković.

“Njegovo će ime biti zauvijek neodvojivo od istarske umjetnosti i kulture”, kazao je Robert Matijašić, predsjednik Čakavskog sabora Žminj i u nastavku dodao: “Čakavski je sabor Josip Diminić zadužio od njegovih po četaka 1969. i 1970. godine: bio je, naime član prvog Glavnog odbora Čakavskog sabora. Pokrenuo je likovni centar Čakavskog sabora, koji nije potrajao, ali za vrijeme njegov djelovanja održao kolokvij o istarskom suveniru. U kolovozu 1970. godine održan je prvi Kiparski simpozij, kojega je pokrenula Katedra Labinske republike. Sljedeće godine simpozije je dobio prefiks Mediteranski, a te godine osnovana i katedra Mediteranskog kiparskog simpozija kao jedna od katedri Čakavskog sabora.”

Vladimir Torbica, pročelnik Upravnog odjela za kulturu Istarske županije, rekao je da je Diminić promišljao zavičajno, a stvarao univerzalno te da takve umjetnike obično nazivamo “signum temporis”- znak vremena, ali da je za njega osobno Diminić više znak prostora.

Posljednje djelo: Posvećenje masline

“Upoznao sam ga kao tihog, upornog čovjeka, koji je znao koji su mu ciljevi i koji je te ciljeve ostvarivao na svoj amblematično istarski način: uporno, tiho, bez vike, ali s jasnom idejom što se želi. Josip Diminić je znak ovih prostora i zbog toga što ćemo ga susretati u svakom trenutku, bilo u Boškarinu u Poreču, pticama na Placi, Bijeloj cesti ili njegov posljednjem djelu, skulpturi Posvećenje masline”, kazao je Torbica.   

Tu svoju posljednju skulpturu Diminić je silno domišljao i ona tako maestralno ujedinjuje sva njegova nadahnuća i sva njegova djela, napomenula je Gorka Ostojić Cvajner, likovna kritičarka, dugogodišnja Diminićeva prijateljica.

“Diminić je bio korjeniti modernist koji nikada nije zaboravio od koga je učio i što treba prenositi sljedećim generacija,što je svjesno, predano i strastveno činio decenijama. On je bio i strastveni inovativac koji je premostio zavičajnost i širom otvorio vrata suvremenosti, koja je jezdila svim njegovim opusima, svim njegovim ciklusima i svim njegovim darovima Istri, Hrvatskoj i svijetu. Kamen je poznavao u dušu, drvo je radio onako kako je radio svoje maestralne skulpture 70-ih godina, koje su očarale i struku i publiku i ljude koji su razumjeli umjetnost. Nije se bojao ni oblika, ni boja; skulpture je bojao oštro, dinamično, hrabro, veličao je senzualnost i eros”, kazala je Ostojić i na kraju istaknula: “Stvarao je iz ničega posebnu likovnu publiku koja i danas hodočasti izložbama labinskih umjetnika.”

Branka Šulc, izaslanica ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, nekadašnja predsjednica  Stručnog odbora MKS-a rekla je među ostalim: “Nadsve si lucidno, s velikom otvorenošću i za svjetove koji nisu bili do kraja Tvoji, širokim kulturološkim, slikarskim, kiparskim, profesorskim, te i literarnim stvaralaštvom, koje nam i ostavljaš u nasljeđe, potvrdio ono što smo mi koji smo imali čast surađivati s Tobom toliko puta znali ili tek htjeli, ali pokadšto nismo stigli i potvrditi. Sjajne su niti Tvojih nebrojenih  projekata, izložaba, živih pa i onih tihih samo Tebi svojstvenih rasprava, aktivne i poticateljske prisutnosti u umjetničkoj zajednici, povezanosti koju si uobličio između niza struka bio si s pravom pokadšto i kritičarem kulturnih zbivanja, promotor međunarodne suradnje i inicijator danas teško prebrojivih slojeva Tvojega stvaralaštva unutar tako širokoga kulturnog obzorja u Hrvatskoj. Ostaješ nam, Josipe, jedna od najmarkantnijih i najkompetentnijih ličnosti u afirmaciji hrvatske likovne kulture, u moralu riječi izjednačenoj s Tvojim moralom prokušane ljudskosti.”

Put do originalnog preko zavičajnog

Loredana Ružić Modrušan pročitala je pisma koja su komemoraciji uputile ravnateljica Gradskog muzeja Vukovara Ružica Marić i likovna kritičarka, dugogodišnja Diminićeva suradnica Marina Baričević.

„Suosjećanje s dubokom ljudskom patnjom u okupiranom Gradu, divljenje se hrabrosti i ustrajnosti vukovarskih i hrvatskih branitelja na obrani slobode i dostojanstva života  izrazio je kroz svoja promišljanja u mapi Za mir u Hrvatskoj//Labin, 1991. g i zbirci crteža Vukovar 1991 koji nastaju 1992. godine. Iste godine pridružuje se umjetnicima, donatorima, ustanovama i pojedincima koji su prema inicijativi mr. sc Bože Biškupića okupljeni oko ideje mira i zajedništva u jedinstvenoj zbirci Muzej Vukovara u progonstvu izrazili svoj protest ratu, ali i solidariziranje sa žrtvom izražavajući nadu i vjeru u neprikosnovenu istinu da dobro mora pobijediti zlo“, piše Marić u svom pismu.

“Uistinu, Josipu je život i skulpturu oblikovala Istra s kojom je srastao, postajući šire zajedničko bogatstvo autentične izražajnosti. Sada valja još priznati, falit će nam mali čovjek velike upornosti na turbulentnoj likovnoj sceni. Tih, gotovo nevidljiv, svjestan da je put do originalnog preko zavičajnog, Josip nastavlja počinak u vječnosti meke i tople zemlje crvenice. Josipe, bok”, navodi Baričević.

Završavajući komemoraciju Loredana Ružić Modrušan je poručila: “Dragi naš Josipe, mirno snivaj! A s nama i u nama i dalje živiš!” (Tekst: Robi Selan, foto: Roberto Matković)