U Labinu se grade dva šoping centra, a sve manje domaćih želi raditi
U Labinu se grade dva šoping centra, onaj na mjestu bivše Tvornice "Rade Končar" najavljuje zapošljavanje 50 radnika, a onaj koji niče na ulazu u Labin kod Croduxa - stotinjak. Završava se i Dom za starije koji će svoja vrata, kao i šoping centri, otvoriti sredinom godine. Svi zajedno trebali bi zaposliti dvjestotinjak radnika, a pred vratima je i nova turistička sezona u kojoj ni do sada nije bilo dovoljno sezonske radne snage, ni s domaćeg a pogotovo lokalnog tržišta rada, piše Branko Biočić za Glas Istre s kojeg u nastavku prenosimo članak.
Odakle novi radnici? Da li se investira bez planiranja kadrova, treba li više stipendirati, planirati i školovati u skladu s realnim potrebama gospodarstva, kakva je perspektiva? Naime, nedostatak radnika jedan je od najvećih problema hrvatskih poslodavaca. Nije problem samo nedostatka radnika u turizmu, sve veći broj poslodavaca i izvan ove djelatnosti pribjegava uvozu radne snage iz BiH, Srbije, pa i prekooceanskih zemalja. Činjenica je da je nemoguć napredak gospodarstva bez odgovarajućih radnika, no važno je voditi računa o kvaliteti, ne samo o kvantiteti. Kad je turizam u pitanju, zadnje dvije godine nije se gledala kvaliteta, već isključivo broj, jer se nije imalo vremena baviti se kvalitetom.
Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, kaže da su zakazale državne institucije.
- Sustav izdavanja radnih dozvola za radnike "trećih" zemalja pokazao se kao trom i neučinkovit, gdje su poslodavci "naručene", pa i "plaćene" radnike dobivali s po tri mjeseca zakašnjenja, jer u MUP-u nije imao tko obraditi zahtjeve, odnosno izvršiti provjeru radnika i izdati im radnu dozvolu. Nerijetko su ti radnici već bili tu, koristili i smještaj i prehranu, ali nisu imali radnu dozvolu i nisu mogli raditi. Kad su već došli, nije bilo vremena s njima provesti edukaciju i osposobljavanje, pa nisu bile rijetke pojave da su i takvi radnici odlazili, jer nisu bili spremni na ovakav tempo i nisu mogli odgovoriti izazovima koji su se od njih tražili. U konačnici, to se zasigurno osjetilo na kvaliteti usluga koje pružamo. Hrvatski turizam bio je prepoznatljiv upravo po tome što su u ovoj djelatnosti radili većinom domicilni radnici koji s ovom djelatnošću žive od rođenja, znaju kulturu, običaje, povijesne znamenitosti.
Danas sve manje domicilnih radnika želi sezonski raditi u ovoj djelatnosti, prije svega, jer su uvjeti rada teški, a plaće značajno zaostaju za plaćama na istim poslovima u zapadnoeuropskim zemljama. U Austriji, Njemačkoj, Irskoj ili Italiji radnici na istim poslovima u turizmu imaju dva pa čak do četiri puta veća primanja nego što imaju u Hrvatskoj. Ne čudi zato da su mnogi, čak i stalni radnici, odselili u susjedne nam zemlje i tamo rade. Kada se uzme u obzir da su im naši poslodavci nudili čak i poticajne otpremnine čim su prešli 50. godinu, jer su već bili "stari" i "neproduktivni", po njihovom mišljenju. Često razmišljam što je bilo u glavama tih poslodavaca koji su ostvarivali enormne prihode i dobiti, a nisu htjeli povećavati plaću. Ne mogu to shvatiti, jer svatko tko je imao zrna soli u glavi znao je da će čim uđemo u EU i čim se radnici budu mogli kretati unutar EU-a - posebno oni koji su ionako morali iz Slavonije, Međimurja ili nekih drugih krajeva Hrvatske spakirati kofere da bi tijekom sezone zaradili - otići tamo gdje će ih više platiti, ističe Cvitić, piše Branko Biočić za Glas Istre u čijem tiskanom izdanju pročitajte cijeli članak.
