Anton Ljubičić iz Letaja plete košare od pruća: 'Treba mi cijeli dan'

Ekomuzej Vlaški puti iz Šušnjevice organizirao je u svom Interpretacijskom centru dvije radionice pletenja košara od vrbinog pruća koju je vodio mještanin Tone Ljubičić iz Letaja koji je vještinu izrade predmeta od vrbinog pruća naučio od svog pokojnog djeda i jedan je od rijetkih u ovom kraju koji još uvijek plete prekrasne predmete od vrbinog pruća. Nekada su predmeti izrađeni od vrbinog pruća, kao što su košare, bocuni, koševi za sijeno, bili dio svakodnevice, danas su, nažalost, ovi ekološki predmeti zamijenjeni plastičnim proizvodima, piše Branko Biočić za Glas Istre s kojeg prenosimo dio članka u nastavku.

Majstora za košare 69-godišnjeg Antona Ljubičića Toneta posjetili smo u njegovoj kući u zaseoku Letaj pored Šušnjevice u općini Kršan, gdje već 35 godina plete razne košare od vrbina pruća, ali i bocune.

- Kad mi je sin Korado, danas inženjer u Monfalconeu, imao pet godina, jednom prilikom tast je čistio beke, žukve, venke, kako mi to kažemo za vrbovo pruće, i ja sam to uzeo pa za sina ispleo jednu malu košaru i rekao mu da će s tom košaricom ići s nonom jaja pokupiti.

Svekrva je to vidjela i rekla mi da napravim jednu veću košaru i tako je to sve počelo. Bilo je to prije 35 godina. Pletenje sam vidio kod svog noneta, prva košara bila je ružna, druga nešto bolja, spodobila je na nešto, a tek kasnije su došle one prave. Do sada sam napravio oko 500 raznih košara i raznih oblika, a pleo sam i bocune. Radio sam za poklone, koji put je netko nešto i kupio.

Te košare najviše se koriste za povrće i voće iz vrta, ali i za namirnice, a danas se s njima odlazi na plac i u trgovinu jer su praktične i dugotrajne. Mogu trajati i 60 godina, dok su plastične vrećice kratkotrajne, naplative i pomalo odlaze u zaborav, govori Tone.

Danas zbog bolesti ne radi puno jer priprema i pletenje iziskuju puno vremena. Jednu košaru plete cijeli dan, a bocun od deset litara dva dana. Danas iz hobija napravi jednu ili dvije košare na mjesec. Ističe da postoje i industrijske košare koje su drugačije. Kod njegovih košara napravi dva obruča, jedan veći i jedan manji, zatim napravi kostur pa plete od prirodnog vrbinog pruća, dok je industrijska košara kalibrirana na mašini.

- Meni treba cijeli dan. Najprije treba pripremiti obruče, onda oplesti oči košare, spremiti rebra, porezati beke, odnosno vrbe, kalibrirati ih i onda su spremne za pletenje. Za veće košare trebaju deblje i duže, a za manje čim tanje vrbe. Za pripremu i pletenje treba cijeli jedan dan, kaže Tone koji je pun hvale za polaznike njegovih radionica koji su stigli s raznih strana.

Jako je zadovoljan odazivom, posebno mladih koji su pokazali iznimno zanimanje i vještinu.

- Stigli su s cijele Labinštine, iz Žminja pa i iz Bribira. Bilo je puno dečki i cura, ukupno 21 polaznik koji su upijali moje savjete, znanje i iskustvo pa je dok su radili bio i tajac. Išao sam od jednog do drugog i pokazivao im, savjetovao ih i tako četiri sata. Kada su završili, ponijeli su košare kući.

Želio bih da nastave s tim kako se ova tradicija ne bi ugasila. Spreman sam svakom zainteresiranom pokazati kako se pletu košare jer ovu vještinu treba sačuvati i spasiti od zaborava. Slobodno neka se jave. Danas u Istri desetak ljudi plete košare, a bocune samo trojica, uz mene još po jedan iz Rovinja i Buja. U Hrvatskoj se košare najviše pletu na području Međimurja, nekada su Međimurci dolazili u dolinu Mirne i sadili industrijsku šibu i pleli košare. U Pazinu je 50-ih godina u tadašnjem Kombinatu postojala šibljarska radnja, govori Tone.

Podsjeća da je u Istri postojala istarska sprta za nošenje krumpira, radića, pomidora i povrća s njive. Priča nam kako je njegov pokojni susjed Ivan Ljubičić, otac poznate sindikalistice Marine Cvitić, jedini radio elipsastu košaru bez obruča. On je bio zarobljenik u Njemačkoj i tamo je naučio to raditi, a od njega je tu vještinu preuzeo i Tone, napisao je Branko Biočić za Glas Istre.

VIdeo Labinštine Info o Tonetu Ljubičiću pogledajte ovdje.