Otvorena izložba devetero labinskih preminulih umjetnika
U Gradskoj galeriji Labin 28. veljače otvorena je izložba likovnih djela devetero labinskih likovnih umjetnika koji više nisu s nama, ali čije se umjetnosti živo sjećamo i odatle izložbi naziv „I nakon života, život“. To su Quintino Bassani, Mate Čvrljak, Josip Diminić, Krešimir Farkaš, Beti Kranjčević, Jasna Maretić, Orlando Mohorović, Renato Percan i Sanja Švrljuga.
Otvarajući izložbu, povjesničarka umjetnosti i kustosica izložbe Branka Arh rekla je: "Izložba labinskih umjetnika posvećena Danu Labinske republike predstavlja devetoro snažnih likovnih osobnosti koje su u jednom dijelu svoga života dijelile isti prostor i isto vrijeme, proživljavale nedaće i sudbinu rudarskog života grada koji je dugo bio na margini likovnih zbivanja, ali koji je izrastao u jedno od najznačajnijih središta likovnoga stvaranja u Hrvatskoj. Oko ovih umjetnika odvijale su se sve značajnije likovne manifestacije u Labinu i Istri, bili su moćni stupovi autentičnih poetika i predvodnici novih likovnih kretanja. Svi su u sebi nosili umjetnički duh oblikovan rudarskom prošlošću koji se, makar u segmentima i modifikacijama, protegnuo u njihova djela.“
Quintino Bassani, majstorski tumač slike i slikarstva, autentična osobnost strukturnog istarskog krajolika, svoj je slikarski prostor stvorio motreći zemlju iz nekog pogleda s visine. Zaokupljen brazdama uzorane zemlje, terasama, stepenastim suhozidima uzdignutim nad morem, gledao je ispod površine motiva, ono elementarno u prirodi i u slikarstvu. Gledao je zapravo složenu strukturu svijeta koju svaki od tih motiva nosi u sebi.
U svom dugom stvaralačkom djelovanju Josip Diminić je zavičajni prostor povezao s univerzalnim vrijednostima života i umjetnosti. Ukorijenjen u zavičajnost, rodnom Labinu i Istri posvetio je sav svoj život. Labin je prostor u kojemu je gradio gnijezda svoga utočišta, iz kojega je odašiljao svoje umjetničke poruke, prenosio značenja svoje ranjivosti, uzlazaka i silazaka svojih stvaralačkih misli. Inventivnošću, svestranošću i znatiželjom branio je svoju misao, životne i duhovne vrijednosti. Onaj ulog iskrenosti i hrabrosti koji ga je vodio i koji mu je otvarao nove putove, pristupe i poglede na umjetnost, živio je i osmislio u svome početku i u svome kraju. Novim izričajnim koracima i nenadanim zaokretima često je iznenađivao i sebe i nas.
Intrigantnu kiparsku cjelinu pod nazivom Trojanski konj (1994.) Sanja Švrljuga Milić temeljila je na šokantnim efektima i na izdvajanju stvari iz konteksta da bi u novom kontekstu dobile nova značenja, progovorile snagom vizualnog dojma i umjetničkog djela. Iznimnom sposobnošću poticanja asocijacija i nekonvencionalnim pop-art pristupom pokazala je kako se običnost može učiniti provokativnom i senzacionalnom. Polazila je od ideje. I stava, jasno definiranog, temeljenog na kritici stvarnosti.
Neka duboka puknuća u ljudskom biću nose i crteži Krešimira Farkaša, promotora i idejnog kreatora Labin Art Expressa, umjetničke grupe koja je svoj identitet i umjetničko djelovanje temeljila na rudarskoj ikonografiji. U labinskom likovnom prostoru ostavio je nezaobilazan umjetnički trag.
Orlando Mohorović je smatrao da umjetničko djelo ne treba izazivati dojam niti mu treba davati značenje lijepoga. Na njegov umjetnički stav i izričaj utjecao je Joseph Beuys, ali i düsseldorfska umjetnička scena sedamdesetih (tada je Mohorović studirao na Kunstakademie u Düsseldorfu). Nije preuzeo provokativnu prirodu Beuysova rada, ali je usvojio neka načela njegova avangardizma: negiranje tradicionalnog poimanja lijepoga u umjetnosti, prožimanje umjetnosti i života, eksperimentiranje u kreativnom procesu, elementarnost i škrtost u izričaju.
Beti Kranjčević je najautentičnije umjetničke tragove ostvarila u objektima s metalnim strugotinama. Zaokupljala ju je obradba industrijskih predmeta, grubi i sirovi otpadni materijal koji je otvorenim stvaralačkim zahvatom oblikovala u zanimljive umjetničke objekte i reljefe naglašenih strukturnih vrijednosti. Oblikujući otpadnim materijalom, blještavim strugotinama raznih (i raznobojnih) metala, provocirala je događanja na površini. Može se zaključiti da je kiparstvo za nju bilo pitanje eksperimenata površinom, pulsirajućim i vibrirajućim ritmovima površine.
Nije lako ući u gustu strukturu crteža Renata Percana u kojima i najmanja crta ima svoju logiku, svoje opravdanje, razloge i značenja. I nije lako iščitati zamršena ispreplitanja, snovita stanja i dubinu autorova nemira. Jer, riječ je o majstoru koji je crti dao sav svoj ulog. I umješnost i umjetnost, virtuoznost ruke i mjeru oka. Uvijek na strani poetskog vrjednovanja života i umjetnosti.
Kod Jasne Maretić Diminić spod prikazane realnosti akvarelnih monokroma neka druga realnost jednostavnog postojanja tiho i čitko ispisuje svoju bit. Boje su iščezle, elementarnost akromatskih odnosa vodila ju je do slikarske askeze pa je motive svela na suptilno strukturiranje svijetlog i tamnog, bijelog i crnog (i njihovih međutonova). Majstorska su i dragocjena ova njezina stupnjevanja svjetla i sjene. Sva svoja likovna promišljanja i analize sabrala je u njima.
Nevjerojatnu lakoću oblikovanja prepoznajemo u terakotnoj portretnoj plastici Mate Čvrljka, kipara koji nikada nije odbacio tradiciju, nikada nije napustio vrijednosti i osobitosti kamena, materijala u kojemu je isticao artikulacije oštrim rezom, geometrizmom i sintezom forme, i nikada se nije umorio od istraživanja oblikovnih i izražajnih mogućnosti ljudskog lica. No, mekoća i podatnost terakote omogućili su mu brzu zabilježbu ideje, prepuštanje nesputanosti trenutka, energiji ruke u neposrednom dodiru s materijalom, umijeće oblikovanja na način da dodaje formi, a ne oduzima, kao u kamenu.
Izložba se može pogledati do 30. ožujka.
